Colca Canyon - dan 1.

Trip Start Jul 04, 2007
1
9
14
Trip End Jul 28, 2007


Loading Map
Map your own trip!
Show trip route
Hide lines
shadow

Flag of Peru  ,
Wednesday, July 11, 2007

Ustali u 2.30, vozač nemilosrdno točan u 3h pred hostelom, vodičkinja također. Ukrcavamo se nas 4-ero u "Turbo Intercooler" mini-wan i pitamo se koliko će nas jos biti u grupi. Na nase odusevljenje, nema vise nikog - imamo komforni veliki wan za 8 osoba samo za sebe! Nije los taj Peru. (Kasnije tek ćemo shvatiti da smo za taj izlet uplatili upravo "Private" aranzman, u kojem je upravo tako i trebalo biti.)

Prvi pokusaj izlaska iz Arequipe isao je "redovnim" putem, glavnim cestama. Sto smo blize rubu grada, sve je vise razbacanog kamenja po cesti - i to ne sitnog kamenja, već gromada preko kojih vozilo ne moze proći. Zaobilazili smo to kamenje koliko se dalo, sve do točke gdje je nasred ceste, visokim plamenom gorjela - traktorska guma. Ovdje se Felix (vozač) odlučuje za "nalijevo-krug" i alternativnu rutu, kroz opskurnije kvartove Arequipe.

I tim drugim putem nailazimo na kamenje, ali ipak nekako prolazimo, i ispadamo na makadam koji se penje na sedlo između dva vulkana - El Misti ("Gospodin") i Chachani ("Dama"). Noć je pa od fotografija nema nista - ali buljim i naslućujem kroz prozor auta, ogromnu, pravilnu stozastu mrcinu koja mi zaokuplja mozak, vise od ičega. S razlogom: 5.800 metara - vise od ičega sto sam ikada uopće zamisljao da ću penjati.

Sedlo je na visini od 4.100m. Pogled unatrag daje lijepu noćnu panoramu svjetala Arequipe na 2.300 m - popriličan uspon. Cijeli ovaj dvodnevni izlet u Colca Canyon zamisljen je kao nas uvodni susret s visinama preko 3.500m nad morem, radi sto bolje aklimatizacije za El Misti i ostale izazove koji nas čekaju. Put će nas provesti preko visoravni s najvisom točkom od 4.900m - tek da vidimo kako se tamo dise, a zatim ćemo dva dana provesti u laganim setnjama na oko 3.700m.

Napokon se počinje daniti, pa pomalo ozivljavamo i Rose (vodičkinja) počinje pričati. Posto se priblizavamo onoj najvisoj točki puta, prva stvar koju trebamo naučiti je - zvakati lisće koke. Dobijamo po snopić lisća i komadić illucte, i uguravamo smotuljke u usta, osjećajući se otprilike kao koze. Ili zirafe. Rose je domorotkinja, upravo iz kanjona Colca, i prepuna je priča i informacija. Sto je jos bolje, ona i zna pričati engleski, i savrseno razumije engleski. Ajme, olaksanja, nakon tjedan dana muka, napinjanja i sporazumijevanja rukama i nogama...

Dosezemo visinu od 4.910m i zaustavljamo se da bacimo pogled na okolinu - već se gotovo potpuno razdanilo. Izlazim iz auta, zrak je ostar - temperatura oko 0, i u prvom trenutku je sve normalno, ali nakon par koraka, naglo me hvata nesvjestica. Rose me salje nazad u auto - kako sam sjeo, opet je sve ok. Dakle, ima nesto... a nebi čovjek reko - dok sjedis, sve je normalno... al kad treba tijelo malo vise kisika, nastaju poteskoće. Sandra, Mario i Darko normalno setkaju jos par minuta, a ja se pitam je li moja mučnina samo posljedica uzbuđenja... sto ne bi bilo čudno. 4.900m nad morem. Halloo?

Nastavljamo voznju, spustamo se u dolinu rijeke Colca i prolazimo gradić Chivay. Tu ćemo se vratiti kasnije, na ručak i spavanje, ali sada hitamo prema mjestu promatranja kondora. Radi se o uređenom vidikovcu na nekih 3.800m, i oko 1.000m iznad dna kanjona. Sve izletničke ture dolaze na to mjesto, jer se nesto nize na litici gnijezde kondori, i svakodnevno ih je moguće vidjeti vrlo-vrlo blizu, u njihovom gracioznom letu. Nista njih ne brinu gomile turista i fotoaparata, mirno oni jedre na 5-10m od čovjeka, bas kao da govore "evo gledajte nas, vi ovo ne mozete." Gledao sam ja i nase supove na Cresu, ali nisu htjeli ni priblizno tako blizu doći, na domet fotoaparata. Predivni su stvarno.

Rose nam nudi polusatnu setnju uređenom stazom iznad kanjona, sto s veseljem prihvaćamo, ne bi li jos malo isprobali kako je to hodati na tim visinama. Staza ima nekoliko manjih uzbrdica, i tu se manifestiraju "kočnice". Kad krenem po uzbrdici, u prvi mah se čini da bih ju mogao i pretrčati, međutim već sljedećeg trenutka - netko mi povuče ručnu, pluća ostanu bez daha, i jednostavno - ne ide.
Nema zraka i gotovo. :))
Ok, nisam previse forsirao - tu smo bas zato da isprobavamo, i da se navikavamo. Bit će bolje, samo treba tijelu dati vremena da se prilagodi.

Rose nam kroz setnju priča svasta: legende, povijest, svoje dozivljaje iz djetinjstva u dolini, običaje, prirodu... sve cura zna - odrasla je ovdje.

Za ručak se vraćamo u Chivay, i Rose nas odvodi u turistički restoran po sistemu "jedi koliko mozes za 15 solesa" (30-ak kn). Oči nam razrogačene: ne "svedski" nego peruanski stol rasprostrt u punoj raskosi. Probao sam svasta, zlicom i vilicom, slano i slatko, ali spomenut ću samo jedno: "Rocotto Relleno". Mrak klopa.

Nakon tog napora, shrvao nas je umor - pa ipak smo od 3 ujutro na putu - pa smo dobili sat vremena predaha u hostelu. Za poslije je dogovorena setnjica.

*** (zzz...) ***

Krajolik Colca canyon-a je fascinantan. U pitomijem dijelu, svaki pedalj zemlje, svaki njezniji obronak, pretvoren je u terasasto plodno zemljiste, s prirodnim navodnjavanjem. Svaki izvorić, svaki potočić, svaki slapić, Inke su majstorski znale iskoristiti za stvaranje plodnog tla u dolini. I ti sustavi navodnjavanja su se odrzali do dana danasnjeg, i uredno funkcioniraju.
U divljem dijelu doline, nagledali smo se vrtoglavih visina i ponora, "visećih grobova" (drevna spremista za usjeve), probali jesti plod kaktusa - i izvrstan je. Na svakom koraku ljudi su na zemlji, obrađuju ju - doduse i danas najprimitivnijim metodama i oruđima, ali ju obrađuju, nema da se ne moze, da je tesko, da se ne isplati. I nema sikare. Ono sto nije obrađeno, pasnjak je, a na pasnjaku stoka. Sa zemljom se zivi od zore do sumraka. Cijele obitelji, zajedno sa stokom - kravama, ljamama, ovcama - u zoru odlaze na rad u polje, i vraćaju se, opet svi zajedno u konvoju, tek u sumrak.

Za tu popodnevnu setnjicu, kratko smo se odvezli nize u dolinu do susjednog sela, i tamo odsetali do 1400 g. starih rusevina naselja Uyo Uyo. Ovdje nam je Rose opet svasta nesto napričala o povijesti i legendama, te nam vrlo autentično demonstrirala obred stovanja lisća koke. Sto vise hodamo, primjećuje se i sve bolja aklimatizacija - kočnice sve manje koče.

Za večeru nas je Rose odvela u jos jedan restoran, ovaj puta ne sa svedskim stolom već standardnom "a-la-carte" ponudom. Klopa je bila ponesto prezačinjena, a ja premalo gladan, i previse umoran. Uz večeru nas je "zabavljao" smijesni bend, s nekom "prilagođenom" Peruanskom etno glazbom, i plesačima koji plesu interesantne narodne plesove. Na ovoj snimci mozete vidjeti upravo taj lokal, i te plesače, jedino je bend na toj snimci puno puno bolji od naseg.

Jos fotki? - ovdje.
Slideshow Report as Spam

Use this image in your site

Copy and paste this html: