Death Road

Trip Start Jun 27, 2009
1
15
33
Trip End Oct 03, 2009


Loading Map
Map your own trip!
Map Options
Show trip route
Hide lines
shadow

Flag of Bolivia  ,
Friday, July 24, 2009

U 8 ujutro su nas pokupili iz hostela nekim malim busom i odvezli nas na hladno brdo gdje su nam dali opremu i bicikle (kacige, stitnike za koljena, veste i rukavice). Bicikli su bili zakon jer se (sad cu ja to profesionalno objasnit) prednji dio pomicao tako da se nije osjetilo bas svako treskanje preko kamenja :D nakon sto su nam objasnili pravila (da se vozimo s lijeve strane ulice (tj. blize litici) jer ako idemo desnom, vozac auta/busa/kamiona iz suprotnoga smjera ima pravo da nas ubije, nisam shvatila zasto i ne znam je li to istina uzeci u obzir da se nas vodic volio saliti :D), da moramo drzati razmak najmanje 10m i da vjerujemo svome biciklu (sto sam ja pocela tek nakon pola predenoga puta) i slicno. Sjeli smo na bicikle i uputili se asfaltiranom cestom prema dolje. Na pocetku sam bila malo sporija (tj. stigla sam poslije svih muskih, ali prva od nas cura (bilo nas je 12 – 3 cure, 9 decki)). Na kraju sam se ufurala i nisam dala da me pretjecu, ali sam se usporavala jer sam kocila na zavojima (ipak me bilo strah uzeci u obzir provalije s desne strane ceste). Jedan lik mi je cak rekao da nisam normalna jer me nikako nije mogao pretjeci :D cak sam se i saginjala kako me vjetar ne bi uporavao, ali sam ipak uvijek zavrsila negdje u sredini :D

Poslije asfaltirane ceste morali smo preko kamenja gdje sam se ja doslovce usrala i rekla kako cu sjesti u bus i voziti se busom zajedno s ruksacima. Ali taj dio s kamenjem bio je samo kratki dio jer je zabranjeno biciklistima ici kroz tunel koji koriste auta. Na kraju ceste isli smo jedan dio autom, vani je padala kisa i bilo je maglovito (u biti, nalazili smo se usred oblaka). Kad smo stigli do pravoga death roada, nije se cinilo tako strasno kao onaj dio kod tunela. Padala je kisa tako da smo se svi najeli blata i lica su nam bila puna zemlje :D ali bilo je PREPREPREPREDOBRO!!!! :) na pocetku sam se bojala jer nisam znala preko kojeg dijela da se vozim i na sto trebam paziti, ali na kraju sam poludila (jer sam bila mokra od kisa i ruke su mi se zaledile i boljele su od silnoga tresenja) pa sam ubrzala. Na kraju sam cak redovito stizala prije dva lika iz urugvaja ili sam se natjecala s njima. Uz put su se par puta mogli vidjeti krizevi na mjestima gdje su ljudi sletjeli sa ceste tako da to nije bilo bas ohrabrujuce. I uzeci u obzir da smo prolazili kroz oblake, nismo na pocetku ni mogli vidjetli koliko je dubok dio pokraj kojega se vozimo. Sto je bilo dobro jer sam bila hrabrija :D Par puta sam razmisljala o tome sto su mi rekli u busu – da je ove godine poginulo 6 osoba i samo sam si ponavljala: ja necu biti 7.! :D u jednom trenutku ispred niti iza mene nije bilo nikoga pa sam razmisljala o tome kako nitko ne bi ni znao da sam sletila sa ceste u slucaju da se to dogodi :D

Na kraju puta morali smo proci kroz potok tako da smo tamo oprali patike sto je bilo jako dobro jer smo bili prljavi od blata DOSLOVCE od glave do pete! Bicikli naravno nemaju blatobrane tako da su nam guzice, leda i glave bile pune blata, a unatoc kacigi, blato nam je spricalo s prijeda i po licu. Ma ludilo! Platila bih i vise od toga jer mi je bilo prepredobro i samu sam sebe iznenadila jer sam isla brzo i jer sam uzivala iako sam u par navrata racionalizirala i razmisljala o tome kako je to sve glupo doci tu i tako riskirati svoj zivot na takav nacin :D

Na kraju puta nas je cekao vruci tus i super rucak u hotelu te je grupa poslije toga otisla nazad u La Paz, a Leon i ja u hostel u Coroicu, gradicu 17h od dzungle.
Slideshow Report as Spam

Use this image in your site

Copy and paste this html: