Kroz pustinju i prasumu

Trip Start Jun 27, 2009
1
13
33
Trip End Oct 03, 2009


Loading Map
Map your own trip!
Map Options
Show trip route
Hide lines
shadow
Where I stayed
in the middle of nowhere

Flag of Bolivia  ,
Sunday, July 19, 2009

Krenuli u 8h iz San Pedra jeepom prema granici. Heather (cura iz Novoga Zelanda koju sam upoznala u busu iz Antofagaste prema San Pedru) nije imala potvrdu koja se dobije kad se ude u neku drzavu pa smo se brinuli da ce morati ostati jos jedan dan u San Pedru jer je vozac rekao da ne moze izaci van iz drzave bez tog papira. Na kraju policajac na granici nije nista ni rekao.

Inace, San Pedro je mjesto koje se nalazi na 2.500m nadmorske visine, a granica s Bolivijom na 4.500 ili nesto slicno. Tako da smo se u roku od sat vremena popeli s 2500m na 4500!

Na granici smo morali platit 20 bolivijanosa kako bi usli u drzavu (to je ca. 15kn ili 2e) te smo tamo doruckovali (na vjetru). Poslije toga je zapocela nasa avantura. :) dobili smo jeepove i podijelili se u dvije grupe. Ja sam bila s dvije novozelandanke (rebecca i heather) i jednom nijemicom (Ramona) koja studira ove godine u Buenos Airesu i malo je spaljena :D prvo smo stigli do lagune blance (bijele lagune) koja bas i nije bila neka fora. Poslije toga je bila laguna verde koja me malo vise odusevila jer je boja (unatoc imenu – zelena laguna) vise plavkasta. Jedini problem u cijelom nasem putovanju bio je vjetar zbog kojega sam se smrzla kao nikada do sada! Poslije lagune isli smo do vulkanskih gejzera – prelijepo samo sto je smrdilo po pokvarenim jajima :D

Oko 15h stigli smo do naseg „hostela" – sela usred pustinje gdje se svaka dva tjedna mijenjaju domaci iz drugoga sela te se brinu o turistima. Za rucak smo dobili kruh i pire krumpir (iz vrecice :D) i jaja (inace, bolivijanci uz sve zivo jedu luk, jaja, krumpir i nesto slicno rizi jer je to najjeftinije i najlakse za uzgoj). Poslije rucka isli smo do lagune colorade (sarene lagune) gdje je bila hrpa flaminga sto mene osobno bas i nije odusevilo. Poslije toga vratili smo se u nas „hostel“ gdje nema ni tople vode ni struje tako da su nam nalozili vatru i ukljucili agregator na tri sata. Za veceru smo dobili pomfri s nekim kao paprikasem i jajima, naravno. Meni je bilo lose poslije vecere, dali zbog luka ili visine od 4.500m. isli smo spavati vec oko 8h jer nismo znali sta bi sa sobom zbog zime i zbog privikavanja na visinu. Ja sam bila jedina koja nije imala vrecu za spavanje tako da sam pokupila deke s jos dva kreveta iz sobe (srecom pa soba nije bila puna) i naslagala sve to na krevet. Na kraju sam na sebi imala 3 para carapa (dva para debelih vunenih), tri para najlonki, tri majice kratkih rukava, dvije veste, sal i kapu te 10 deka!!! Na kraju mi je bilo vruce i nisam se mogla okrenuti niti otkriti pa me uhvatila panika jer nisam mogla ni disati i srce mi je kucalo ko ludo (sve su to posljedice visine). Ujutro sam se probudila s glavoboljom i mucninom pa sam razmisljala o tome sta mi je sve to trebalo. Ali onda su mi napravili caj od koke ;) pa mi je bilo puno bolje. Nisam vjerovala da ce mi tako pomoci.

Drugi dan puta dobili smo drugoga vozaca jer  je prvi morao negdje otici. Drugi vozac imao je zlatne zube, tetovazu u obliku srca na lijevoj ruci ­:D jeep je bio gori od prvoga te se pregrijavao otprilike svakih pola sata tako da smo tu izgubili dosta vremena. Drugi dan smo spavali u  nekom drugom selu gdje je bilo tople vode koja se placala 50 centi :D vani je puhao vjetar ko nenormalan, ali nije bilo tako strasno kao u prvome selu. Treci dan smo se digli u 5h jer smo isli u pustinju soli kako bi vidjeli izlazak sunca. Pustinja je prelijepa, ali je vjetar bio tako jak da se nije moglo disati! Ali unatoc tomu, napravili smo par super slika ;) poslije pustinje krenuli smo dalje prema Uyuniju, kraj hotela od soli koji je bio zatvoren i kraj otoka ribara – otoka s milijardom kaktusa svih velicina. Bilo je fora, ali kao sto sam vec rekla par puta – vjetar je sve kvario. Morali smo se popeti na brdo na otoku, a vjetar je bio toliko jak da smo jedva hodali. Strasno nesto. Poslije toga smo imali dorucak i nas 4 smo imale privilegiju da jedemo u nekom restorancinu uz vatru dok su ostali jeli vani i to samo zato sto smo mi dan prije platili 5 bolivijanosa, a oni nisu. Valjda nas je vozac htio prevariti, al smo mi slucajno o tome razgovarali s drugom grupom koja je rekla da  ne znam nista o tim novcima. Hm.

U Uyuni smo stigli u pjescanu oluju! Razmisljala sam dal ima nesto gore od toga i jedino mi je tornado pao na pamet. Posto smo mi imali super jeepa, unutrasnjost auta bila je puna prasine, u par navrata nije se moglo ni disati. Vozac nas je odvezao do agencije gdje nam je drugi lik rekao da nema buseva za La Paz, vlakovi su puni kao i hosteli jer je pjescana oluja. Na kraju je rekao da zna da u jednom busu ima tri slobodna mjesta (nas je bilo 4, ali hvala bogu Ramona je imala vec rezervaciju za drugi bus) tako da smo uzeli taj bus ne mareci za to kakav je niti koliko kosta, samo smo htjele sto dalje od toga mjesta (u kojem nije bilo struje kad smo stigli :D). Bus je naravno kasnio (inace ti kazu da dodes pola sata, sat vremena ranije na bus) pa smo se smrzle na stanici (tj. na cesti), ali u busu je (hvala bogu) bilo vruce. Cula sam svakakve price o busevima ovdje tako da mi je taj bio super. Imao je cak i wc (meni iza glave haha). Put za La Paz bio je veseo. Nisam mogla spavati prvih 6 sati jer smo se vozili preko nekog makadama, zemlje ili pijeska, nisam sigurna. Ali od 1 po noci do 7 ujutro bilo je ok jer je cesta bila donekle normalna.  
Slideshow Report as Spam

Use this image in your site

Copy and paste this html: